Skip to content

O NAŠOJ DJECI KOJA NEĆE GOVORITI NAŠ JEZIK

Prevrnula sam sve i jednu kutuju u podrumu mojih roditelja. Osim starih sveska u kojima sam vježbala prva slova, udžbenika za 4. razred osnovne škole iz kojih nikada nisam učila, jer se u međuvremenu promijenio nastavni plan i program, i nedovršenih albuma samoljepljivih sličica, ništa drugo nisam našla. «Ježeva kućica» i druge slikovnice kao da su isparile. Bačene? Uništene? Ili možda, nikada nisu ni postojale?

I što mi je bilo toliko stalo da nađem baš tu «Ježevu kućicu»? Sad kad je prošla bura i očajanje zbog izgubljenog, ni sama ne znam odgovor na to pitanje. Uostalom, morala sam se zapitati, koliko uopšte vrijede te naše stare slikovnice, našoj djecu koja neće govoriti naš jezik?

Budimo realni. Naš jezik nije njihov jezik. Uostalom, ni naš rodni grad, nije njihov grad. Slabo šta vrijedi što ćemo ih tamo vući svaki ljetni raspust i uporno im objašnjavati zašto je to mjesto toliko posebno. Sve je to uzaludno. Oni ne gledaju svijet našim očima. Rijeka u kojoj smo mi učili plivati, nije njihova rijeka. Sa nekim stvarima se najbolje pomiriti. Naša djeca će uvijek biti komotnija u tom nekom drugom jeziku.

I šta sad? Trebamo li prestati upropaštavati raspuste naše djece i bez predaha ispravljati promašene padeže i pogrešno akcentovane riječ? Nikako! Nije li, uostalom, prva funcija roditelja da na djecu prenose svoje strahove, frustacije i neostvarene snove. Ne znam zašto bismo mi bili drugačiji?

A što se tiče «Ježeve kućice», ne preostaje mi ništa drugo, nego da na nekom od internet sajtova za prodaju polovnih stvari nađem ono originalno izdanje koje je neko za razliku od mene sačuvao. Jeste da to neće biti baš moja slikovnica, ali ako je za utjehu, sve one, izvučene iz zaborava podruma, imaju isti miris.