Banja Luka. Sjedim za stolom u kuhinji mojih roditelja. Ispred mene je malo ogledalo kupljeno još 2002. godine u velikom tržnom centru negdje u Danskoj. Šminkam se, ali mi slabo ide. Potpuno sam izašla iz štosa. Pokušavam ajlajnerom povući jednaku liniju duž oba kapka, ali linija na desnom je očigledno deblja od one na lijevom. Popravljam, ali kao rezultat dobijem da je sad ona na lijevom deblja. I tako nekoliko puta. Još koja „popravka“ i iznad očiju ću imati dvije crne masnice.
Do Štutgarta, u autobusu “Bakić rajzena” jedna gastarbajterka u šarenoj sintetičkoj bluzi me udavila pričom i sendvičima sa suhim mesom. Iz Štutgarta do Strazbura sam uhvatila, ako me sjećanje dobro služi, već neki voz, a onda sam iz Strazbura brzim vozom, trijumfalno, stigla u Pariz. Tek što sam napunila 25. U lažnim Miss Sixty farmerkama made in Novi Pazar, na leđima sam vukla veliki ruksak sa odjećom i knjigama koje su me pratile u novi život. Ja, Slađana Perković, stipendistkinja francuske vlade i studentica na Sorboni. Glava mi je bila kao balon.